S druge strane, neminovno se pitamo, a ne dobijamo odgovor – koliko smo stvarno korisni i produktivni? Šta je ono što možemo obaviti od kuće, a za šta nam je potreban odlazak u kancelariju ili na neki sastanak? Koliko se naši kancelarijski saradnici i klijenti mogu osloniti na nas i koliko im možemo pomoći u obavljanju timskih zadataka? Taj osjećaj nije ni malo prijatan, ali još uvijek nije stresan. Nepovjerljivost prema sopstvenim mogućnostima je sasvim prirodna i očekivana. Navika da neku radnju obavljamo na standardan način i ustandardnom poslovnom prostoru nije mala stvar. Pa to smo bar trenirali godinama. Vizualizacija i neuronske veze?! Gle čuda, to stvarno funkcioniše.

Iskoristi dan, iskoristi šansu!

Za nekoga ko ne voli fraze, ova  isplivava previše često. Opet, verujem da ovo
vreme samoizolacije i udaljavanja treba da posvetimo nekim bitnim pitanjima.  U redu, tu smo gde smo i hajde da izlistamo
činjenice:

Zatvoreni smo u kućama, sa najmilijimaRadimo od kuće (ako smo imali sreće, pa još uvek
imamo posao)Žalimo se kako nam je teškoGubimo vreme umesto da radimo na sebi, otkrivamo
nove talente ili neka nova interesovanja

Ko nam može

Sve riječi koje izgovorite o nečemu, osim što opisuju to o čemu govorite, u velikoj mjeri opisuju i vas. Stil je čovjek sam – kaže Bifon. U mnoštvu riječi koje upotrebljavamo i koje predstavljaju naš vokabular, bio on bogat ili siromašan, postoje riječi, fraze ili rečenice koje su nam omiljene, koje nam same dolaze, na kojima gradimo naše obrasce ponašanja i mišljenja. .Nijesu to samo omiljene izreke. Mogu biti i obične riječi. Ako upotrebljena riječ ima sinonim ili bilo kakvu varijaciju, već smo napravili izbor koji nešto govori o nama. Ako tu istu riječ upotrebljavamo po nekom ustaljenom obrascu u situacijama koje liče jedna na drugu ali nijesu iste, a naša opisna riječ ostaje ista, tada već mnogo toga otkrivamo o sebi.

Nije tajna da uspješni biznismeni često prave greške – ko rizikuje, ne profitira. No, nekada su te greške tako fundamentalne da je teško ne zapitati se o čemu su razmišljali.
Razlika je i u tome kako ustanu nakon pada – neki cijeli život tvrdoglavo odbijaju da prihvate da su pogriješili, dok neki uvide propuste i koriguju svoj način rada.
Kažu da se na greškama najbolje uči, ali i da je najjeftinije učiti na tuđim greškama.

Kako možemo probiti ograničenja koja sami sebi postavljamo? To je ono što Majkl Port, autor knjige The Think Big Manifesto, želi da zna. Često druge ljude okarakterišemo kao „igrače na veliko“ ali, po Portu, sebe teško vidimo u toj ulozi. To je često zbog osuđujućih komentara okoline koji vam govore da nećete uspjeti u nečemu, ili, što ima još veće posljedice, unutrašnji glas koji vam govori istu stvar.

Prošle nedelje sam imala priliku da sa svojim Zuhlke timom prvi put probam Lego Serious Play. Ukratko – to je metodologija koja kroz kreativu i zajednički rad pomaže da se tim bolje upozna i izrodi neko rešenje. U našem slučaju, to je bio timski canvas.

Kako odabrati pravi put za budućnost? Ovo pitanje muči ne samo srednjoškolce nego i njihove roditelje. Neretko su ambicije nerealne, a raskorak između želja i mogućnosti velik.

Kaže se da menadžer koji više od 70% vremena troši u rješavanju međuljudskih odnosa – nije efikasan. Lider koji manje od 70% svoje pažnje poklanja ljudima i njihovoj ulozi u razvoju biznisa – nije vizionar. Zar se onda treba pitati koliko vremena na ljude utroši ili bi trebalo da utroši HR menadžer?

HR menadžerku je jednog dana udario autobus i ona je tragično preminula. Kada je njena duša stigla na vrata Raja, dočekao ju je Sv. Petar rekavši: “Znaš, mi nikada nismo imali HR menadžera koji je stigao ovako daleko, tako da nismo sigurni šta da radimo sa tobom.”

Na pripravnički staž treba da gledamo kao na šansu – šansu da nešto naučimo, da se pokažemo u najboljem svjetlu, šansu da se, nakon položenog stručnog ispita, pojavimo na tržištu rada kao ljudi koji zaista znaju nešto i mogu ponuditi poslodavcima znanje i rad za koji mogu biti adekvatno plaćeni.